General Zorlak: Kako je prokopan “Tunel spasa”, jedina veza opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta

Vi ste svjedoci historijskog trenutka kada vam želim saopćiti da je dana 30. 7. 1993, tačno u 20.50 sati Sarajevo deblokirano putem tunela koji je povezao Dobrinju i Butmir ispod aerodromske piste, u dužini od 760 metara. Neka ovaj objekat posluži našoj pobjedi uz želju da što prije postane muzejska i historijska vrijednost, riječi su koje je prije 30 godina na svečanosti u kasarni “Maršal Tito” u Sarajevu izgovorio danas penzionisani general Armije RBiH Rašid Zorlak, idejni tvorac, pokretač i nosilac aktivnosti na izgradnji sarajevskog ratnog tunela, poznatijeg kao “Tunel spasa”.

Prošle su tri decenije od prokopavanja tunela kojim su povezane dvije teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (Dobrinja i Butmir), a koji je, od momenta prokopavanja 1993. godine, bio jedina veza opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta sve do završetka opsade, krajem februara 1996.

“Tunel spasa”, kao odraz bosanske pameti, ostat će upamćen kao jedan od najznačajnijih simbola bosanskog otpora u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, trajni spomenik svim ubijenim građanima opkoljenog Sarajeva, posebno onima koji su svoje posljednje ovozemaljske korake napravili trčeći preko sarajevske piste.

Osim sjećanja na ubijene na pisti, “Tunel spasa” ostao je i kao trajno priznanje onima koji su na istom tom mjestu, nekoliko metara ispod zemlje, prokopavanjem tunela uspjeli oživjeti Sarajevo, pokazati da pod zemljom nije samo smrt, već ponekad i život.

U povodu godišnjice prokopavanja tunela, general Rašid Zorlak za Anadolu hronološki govori o kompletnom procesu izgradnje sarajevskog ratnog tunela, kako je nastala sama ideja, okolnostima i izazovima tokom izgradnje, pa do samog prokopavanja tunela. General Zorlak, osim što je idejni tvorac i praktično najzaslužnija osoba u realizaciji ovog projekta, ujedno raspolaže i najopsežnijom dokumentacijom i posjeduje najviše relevantnih podataka o izgradnji samog tunela.

Zorlak podsjeća kako je na samom početku rata bio angažovan na pripremi odbrane od agresije u centralnim dijelovima BiH, nakon čega dobiva naređenje da uđe u Sarajevo. Međutim, ulazak u glavni grad BiH tada je bio moguć isključivo preko piste sarajevskog aerodroma, što je bilo vrlo riskantno.

– Nažalost, danas se vrlo malo zna i malo je napisano o tome šta je tada značio prelazak preko piste. Aerodrom je bio strahovito “uređen” da praktički preko njega nije ptica mogla preći. Postavljena je bodljikava žica, veliki broj senzora spregnutih s osvjetljavajućim raketama. Onog trenutka kada neko naiđe na senzor, aktivira se raketa koja je osvjetljavala kompletan prostor, nakon čega su četnici gađali. Sedam noći sam pokušavao preći zajedno s rahmetli Asimom Džambasovićem – sjeća se Zorlak.

Jedne od tih noći u Butmiru, podsjeća, bilo je strahovito granatiranje i upravo je to momenat kada je počeo razmišljati na koji način bi se mogao naći neki drugi put za ulazak u Sarajevo.

– Šest dana sam posmatrao pistu i razmišljao zašto se ne bi moglo napraviti nešto ispod piste – prisjeća se Zorlak.

Nakon ulaska u Sarajevo, imenovan je zamjenikom komandanta za logistiku Prvog korpusa Armije RBiH, što mu je, kako kaže, pomoglo da svoju ideju i razmišljanje o pisti na određeni način može i realizirati, a tome je odmah i pristupio.

– Čitavo vrijeme, dok sam bio na dužnosti, moja opsesija je bila pista, prelazak preko piste, unošenje materijala i početak izgradnje tunela – ističe Zorlak, a to potvrđuje i u svojoj knjizi “Tunel i još ponešto”, koju je objavio 2014. godine.

Zorlak detaljno opisuje svoje temeljito istraživanje podzemne infrastrukture sarajevskog aerodroma. Zajedno sa Amirom Džananovićem pokušavaju doći do projekta sarajevskog aerodroma, međutim bezuspješno. Potom dolaze do čovjeka po imenu Ahmed Pašić, za kojeg saznaju da je radio na izgradnji a kasnije i na održavanju piste, a koji bi mogao dati podrobne informacije o drenažnim cijevima i podzemnoj infrastrukturi aerodroma. Međutim, Pašić im otkriva da su drenažne cijevi postavljene duž piste (smjer kontra pravcu Butmir – Dobrinja) tako da je ta opcija u startu otpala. Time postaje izvjesno da je jedina opcija gradnja tunela ispod piste.

Zorlak potom saziva sastanak s tada dvojicom mladih inženjera građevine Nedžadom Brankovićem i Fadilom Šerom, kojima saopštava da će biti angažovani na projektu koji “predstavlja najveću državnu i vojnu tajnu i da učestvuju u pisanju novije povijesti Bosne i Hercegovine”. Nakon toga, 22. decembra 1992. godine, Zorlak izdaje naredbu o izradi “projekta komunikacije D-B”, koja radi čuvanja tajnosti čak nije ni protokolisana u Korpusu, ali je ovjerena pečatom. Branković i Šero kasnije postaju članovi stručnog tima i projektanti “Tunela spasa”.

– Potpisao sam i sve uredio da se sistemski gradi ovaj tunel, tako je počela realizacija same ideje. Na moju veliku žalost, u tom periodu ljudi nisu shvatali šta to znači, jer sve se radilo u strogoj tajnosti. Ja nikada nisam dozvolio da se bilo šta snimi na izgradnji ovog tunela. Međutim, dokumentacija koju posjedujem tačno govori o hronologiji izgradnje ovog tunela u najvećoj tajnosti – govori Zorlak.

Da je sve bilo strogo tajno potvrđuje i jedna od naredbi koju nam Zorlak pokazuje, a ispod koje su njegovi inicijali i potpis komandanta Prvog korpusa Mustafe Hajrulahovića Talijana, a u kojoj se kaže “u cilju realizacije projekta o kom ćete biti naknadno upoznati”. Tu je još nekoliko potpisanih naredbi, među kojima i ona o izradi projekta tunela.

Zorlak dalje navodi kako je važno imati na umu da realizacija projekta tunela počinje u strogoj tajnosti, uz to u vremenu dok se odvijaju ratna dejstva, rat traje, ljudi ginu. U drugoj polovini januara vrše se posljednje pripreme na terenu, a već početkom februara počinje prvo kopanje na tunelu, a to se precizno navodi u izvještajima. U početnoj fazi radilo je svega šest pripadnika civilne zaštite, prosječne starosti oko 50 godina.

– U početnoj fazi, niko nije vjerovao u izgradnju i mogućnosti izgradnje ovog tunela. Tunel nije počela graditi vojska, već civilna zaštita. Bilo je određenih opstrukcija u izgradnji tunela, najvjerovatnije iz razloga što je za neke ljude to bilo smiješno. Hvala dragom Bogu, imao sam određeni broj ljudi s kojima sam operativno to mogao da izvršavam – pojašnjava Zorlak.

Da i ljudi koji su bili direktno uključeni u ovaj projekat nisu baš bili uvjereni da je njegova realizacija izgledna i moguća potvrđuje i izjava Nedžada Bubice, koji je bio glavni koordinator aktivnosti kopanja tunela sa strane Butmira, a koju je dao dva dana nakon prokopavanja na svečanosti u kasarni “Maršal Tito” gdje je objavljeno da je tunelom deblokirano Sarajevo.

– Ja bih ispred nas izvršilaca na ovom projektu da se zahvalim gospodinu Zorlak Rašidu koji je, ipak, na početku ovog projekta, koji je vrlo veliki i koji je imao vrlo male šanse za uspjeh, pokazao veliko povjerenje u sve nas, koji je svojim zalaganjem i objašnjavanjem ljudima, kada je u više navrata trebalo da se ovaj objekat zaustavi, jer se nije moglo dalje zbog nedostatka sredstava rada i svega, te zbog određenih problema sa strane Dobrinje, on (Zorlak) je vjerovao u nas inženjere i radnike. Mislim da bez njegovog zalaganja i bez njegove pravilne procjene ovaj objekat se ne bi mogao završiti – kazao je tada Bubica.

Zorlak dalje navodi kako je u jednom momentu bilo jasno da se projekat neće moći realizirati s civilnom zaštitom, nakon čega on lično od komandanta Hajrulahovića traži da se na tunelu angažuje određeni broj vojnika. Prema riječima Zorlaka, tek angažovanjem vojske stvari su krenule ići svojim tokom, i tada su ljudi praktično počeli vjerovati u projekat ratnog tunela.

Kako se približavao momenat prokopavanja, bio je sve veći i pritisak, sa svih strana su pitali kada će biti prokopan tunel.

– Praktički svaki dan sam komunicirao s tadašnjim ministrom energetike Rusmirom Mahmutćehajićem. U Ženevi su trajali pregovori, svima se žurilo da tunel što prije bude prokopan – kaže Zorlak, a na pitanje kako se osjećao kada je tunel prokopan, odgovara:

– Oči su bile pune suza. Ja ovo nikad ne bih ispričao, ali desila se jedna situacija kada sam bio na obilježavanju jedne od godišnjica. Prišao mi je jedan kopač, sjećam se da se prezivao Popara. Priđe mi i reče: “Generale, sjećaš li se kad smo zajedno kopali tunel?” Naime, tog 30. jula, ja bio sam na čelu u cilju ohrabrivanja ljudi, i sam sam udarao krampom, i tunel je probijen. Na moju veliku žalost, to veče Sarajevo je “gorilo” i ja sam imao daleko važnije zadatke nego što je bio taj zadatak. Na poziv svih da dođem (na proslavu, op.a.), ja te noći nisam mogao biti prisutan.

Iste noći kada je prokopan tunel, do jutra je u Sarajevo uneseno nevjerovatnih 12 tona raznoraznog materijala, mahom oružja i municije. Zorlak navodi da je, pošto je upravljao logistikom Prvog korpusa, iz logističke baze u Sarajevu sve organizirao da onog trenutka kada se prokopa tunel, u Sarajevo bude ubačeno što se više može ubaciti tokom noći.

– Tačno je da je to prvo veče ubačeno 12 tona, uglavnom naoružanja i municije. Od tog momenta tunel igra značajnu ulogu u vojnom smislu, jedinice prolaze, može se ubacivati repromaterijal, jer odbrambena industrija isključivo je ovisila o pisti. Hvala Bogu prokopavanjem tunela mladići više nisu morali ginuti na pisti – naglašava Zorlak, te dodaje:

– Država je na određeni način, po mom mišljenju, prodisala. U Sarajevo su mogli da uđu svi koji su imali potrebu, posebno u vojnom i političkom smislu. Kroz tunel je vođena kompletna komunikacija Vlade. Više puta je prošao predsjednika Izetbegović (Alija, op.a.), ja sam lično dva puta prošao s ministrom Mahmutćehajićem.

Na pitanje koja imena treba pomenuti danas kada je riječ o “Tunelu spasa”, Zorlak odgovara kako je neposredno nakon prokopavanja napisana monografija tunel D-B, a napisao ju je projektant Nedžad Branković, u kojoj sve piše, hronološki kako je sve teklo.

– Na ovom projektu radio je jako veliki broj ljudi. Svi su oni zaslužni jednako kao i general Zorlak. Jer, bez tih ljudi nikada se ovo ne bi desilo. Između ostalog, kao nosioce nekih funkcija u izgradnji ovog objekta pominjem Nedžada Brankovića, Fadila Šeru, Adema Crnovršanina, Nedžada Bubicu, Ibricu Fazlića, koji je bio duša izgradnje tunela, Ramadana Šarića, Zejnila Prašovića, Muju Dardagana, Nazima Mahmutovića – kaže Zorlak.

General na kraju ističe kako je “Tunel spasa” spomenik opstojnosti jednog naroda.

– Na moju veliku žalost, o tunelu se danas malo priča, izuzev što ga danas posjećuju turisti. Nemate još u udžbenicima da je opisan ovaj slučaj. A to mlade generacije moraju da znaju, neka ne dozvole da se više ikad dube tuneli. Za mene je ovo spomenik i paradigma opstojnosti, sva djeca srednjih škola, svi trebaju obići, da znaju za ovaj tunel kao opomenu za buduće generacije. To je za mene ključna stvar – podvlači Zorlak.

Sarajevski ratni tunel je dužine 760 metara, širine oko jedan metar i visine oko 1,5 m, iako na nekim dijelovima visina ide i do 1,8 m. Tunel je bio najstroža tajna Sarajeva. Tokom perioda dužeg od dvije godine “Tunel spasa” bio je put kojim je dnevno prolazilo više hiljada ljudi, velike količine namirnica, roba i svega potrebnog za preživljavanje stanovnika bh. prijestolnice u ratnom okruženju. Početna tačka tunela u Butmiru, nakon završetka rata i okončanja opsade grada, porodična kuća Kolara, koja je služila kao ulaz u tunel, pretvorena je u muzej, koji je danas jedna od najposjećenijih turističkih destinacija grada Sarajeva.