Kolumna Senada Avdića: Ako su se Bono i Amanpourova mogli solidarizirati sa ratnim Sarajevom, zašto to organizatori SFF-a nisu mogli prema žrtvama u Gradačcu?

Građane Sarajeva u petak je malo nakon ponoći uznemirio, kako mediji navode, „spektakularni vatromet“, a zapravo iritirajuća agresija na sva naša čula putem pirotehničkih orgija, priređenih u čast otvaranja Sarajevo film festivala. Namjerno koristim riječ „uznemirio“, a ne „probudio“: teško da je iko kome savjest nije spržena, a empatije nikada imao nije mogao oka sklopiti nakon jučerašnjeg tragičnog dana kojeg je obilježio masovni pokolj u Gradačcu. Troje državljana ove zemlje je ubijeno, a troje teže i lakše ranjeno hicima koje je ispalio nabildani, raspištoljeni monstrum.

U Gradačcu je proglašena trodnevna žalost.

Poljubac bez budućnosti

Sarajevo film festival otvorio je film „Poljubite budućnost“ (Kiss the Future) koji je, preispoljno, podsjetio kako se svijet, odnosno njegov najbolji i najplemenitiji dio solidarizirao i dijelio bol sa građanima Sarajeva tokom troipogodišnje opsade grada. Redatelj filma i njegovi sugovornici su svjedočili koliko je ta solidarnost značila građanima, koliko i na koji ih je način činila boljim, tolerantnijim, kreativnijim, otpornijim na patnje.

Šta je, ako nije bešćutni cinizam i skorojevićka nadmenost organizatora SFF-a nakon takvog filmskog svjedočanstva u danu u kojem je jedan drugi grad u ovoj zemlji ranjen i unesrećen, upriličiti festival pirotehničkog i svakog drugog hedonističkog šenlučenja i malograđanskog kičeraja!?

Organizatori SFF-a i redateljsko-scenarističko-producentska menažerija koja ih okružuje jesu „duhovna“ ekstenzija tranzicijskih „postignuća“ ovdašnjeg društva i „vrijednosti“ koje emanira i koje je standardizirala političko-ekonomska elita: ona koja nesigurnim skorojevićkim koracima maršira crveno-šarenim ćilimom.

Ali, ta struktura koja se naziva „kreativnom industrijom“ je i više od toga: to je zaokružen i funkcionalan kartel koji posluje u skladu sa svim poslovnim principima i društvenim postulatima toga kriminalnog „žanra“. Tu su na istom mjestu okupljeni i kompletni porodični klasteri, imamo i bezočno pustošenje javnih dobara i budžetskog plijena kroz navodni „opći interes“. Unutar kartela funkcionira granitna omerta, zavjet šutnje, ili pakt o nenapadanju. Oni vladaju fakultetima i fondovima, upravljaju, izravno ili posredno SFF-om, pobjeđuju na konkursima sa unaprijed poznatim favoritima, selekcioniraju i žiriraju filmove koje su oni sami producirali, režirali, „pisali“… Snimaju filmove koje uglavnom niko ne gleda, serije koje ne prelaze granice Kantona, uzimaju iz budžeta pare za „projekte“ koje nikada ne namjeravaju snimiti. Zaposjednute pozicije brane svim raspoloživim sredstvima, koja uključuju i fizičko-mafijaške obračune.

Kada su prije 3-4 godine objavljeni više nego uvjerljivi dokazi da neki od perjanica „bosanskog filmskog čuda“ imaju diplome kakvih bi se postidio i Osman Mehmedagić-Osmica, umirovljeni šef obavještajaca, svaki član kartela u granicama svojih mogućnosti skočio je u njihovu odbranu. Priključio im se u odbrani nečega što se braniti ne može – kriminala i falsifikata – akademski polusvijet i politički bašibozuk. U kartel se ne dira, filmadžijsko-pedagoške svete krave se ne preispituje, za njih ne važe zakonska ograničenja, dobri običaji, niti moralne „crvene linije“.

Privatno i javno

Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, je u nedavnoj nesuvisloj i izlišnoj svađi sa gradonačelnikom BeogradaAleksandrom Šapićem poručila da je „naš SFF“ bolji i glamurozniji od „njegovog FEST-a“. U (lokal) patriotskom, populističkom zanosu smetnula je da SFF nije „naš“, dakle javni, nego je privatni projekat, dok je FEST vlasništvo Beograda sa svim pravima i obavezama koje iz toga proističu. U svoju bespomoćnost i irelevantnost glede SFF-a mogla se Karićka uvjeriti sinoć kada je svoju solidarnost sa tugujućim Gradačcem mogla ispoljiti isključivo kao privatna osoba, u svoja četiri zida, a ne kao gradonačelnica Grada čiji festival nosi ime.

Prije šest godina dok su se u Barceloni, gradu koji je tokom rata i nakon njega živio i disao u ritmu Sarajeva, prebrojavali mrtvi nakon terorističkog napada, u glavnoj sarajevskoj ulici se teferičilo uz rock koncert kojim je zatvaran SFF: nije iskazan elementarni pijetet za žrtve. Sinoć se to ponovilo nakon pokolja u Gradačcu. Da su organizatori otkazali pirotehničko šenlučenje kao neprimjereno i uvredljivo ne samo da time ne bi razočarali svoje ugledne, glamurozne goste. Dapače: potvrdili bi im da su njihova briga, solidarnost i dobročinstvo koje su ispoljavali tokom rata prema Sarajlijama pali na plodno tlo, i da se odgovorno troši simbolički kapital kojeg su uložili u Sarajevo i njegove ljude. Ovako kako su se ponijeli, organizatori SFF-a su podsjetili na morbidnu kalkulaciju režima Aleksandra Vučića koji je oklijevao proglasiti dan žalosti nakon monstruoznog zločina u beogradskoj školi jer im se nije “uklapao” u održavanje utakmice košarkaša “Partizana” i “Reala”!?

Bio sam u Gradačcu prije tačno 30 godina, u januaru 1993. godine. Nije bilo nimalo izvjesno da će grad izbjeći sudbinu okolnih Modriče, Šamca, Dervente. Samo je otvorenost komunikacije sa ostatkom svijeta razlikovalo ratni pakao ovog grada od onog sarajevskog. Pa, opet, nisam tokom tih nekoliko strašnih ratnih dana sreo nikoga, ni vojnika, ni civila, ni starog ni mladog, ni muško ni žensko, u rovu ili na ulici, koga sve rane Sarajeva i njegovih građana nisu boljele. Nije nimalo fer da oni koji u ime Sarajeva nastupaju to zanemaruju.

(Slobodna Bosna)