Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft na komemoraciji u Potočarima: Republičko srpska ološ bosanskih četnika ubijala je Bošnjake jer im je poslanik Muhammed, nema oprosta za to!

Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft obratio se danas na komemoraciji povodom 28. godišnjice genocida u Srebrenici, ukopa i dženaze još 30 žrtava srebreničkog genocida.

“Predsjednici Komšić, Bećirović, predsjedavajući Zvizdić, gospodine Schmidte…vaše ekselencije, dame i gospodo, izvan svega majke Srebrenice, preživjele porodice i potomci žrtava srebreničkog genocida, za vas je ova srebrenička elegija.

Sijalo je sunce na svom nebu. Daleko od egzekucija sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana, a ono što nikada nećemo znati a samo možemo zamisliti je njihov strah, što nikada nećemo osjetiti a samo možemo zamisliti su njihove suze. Što nikada nećemo čuti a samo možemo zamisliti su hici onih koji ubiše čovjeka ili dječaka koji stajaše pored njih. Ono što nikada nećemo znati, a samo možemo zamisliti je tišina, praznina koja nastupi, tišina, praznina koja ostaje, sve nade nikada ostvarene, sve molitve neodgovorene. Oni su znali od trenutka kada su odvedeni da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz hladnoće u očima njihovih ubica, znali su to iz smijeha njihovih egzekutora, znali su to jer mržnja oslobođena, svaka supremacija oslobođena vodi do Pilice, vodi do Jasenovca, vodi do Kigalija.

Njihove majke, supruge, sestre, kćeri, znale su od trenutka kada su njihovi sinovi, muževi, braća, očevi oteti iz njihovih ruku da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz zlobe, psovki republičko srpskih ološa bosanskih četnika dok su odvodili muškarce, dječake pod prijetnjom oružja. Znali su to iz požude u očima bosanskih četnika dok su zurili u majke, supruge, sestre, kćeri. Likvidirani bošnjački muškarci, dječaci nisu prvi, neće biti ni posljednji. Ali, oni dozivaju iz svojih kabura, da ih se pamti zbog onog što su bili, zbog suza koje su prolile, zbog hitaca koje su čuli, zbog tišine koja nastupi, zbog praznine koja nastupi, zbog tame koja nastupi, zbog svega onoga što im nije bilo dopušteno da postanu.

Dječak Bošnjak u Pilici, židovsko dijete u Ponaru, srpska beba u Jasenovcu, Tuci djevojčica u Kingaliju, na našoj su savjesti. Oni jesu naša savijest, naš kompas. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen. Naše oči nikada više neće proliti suze.

Moja studentica Adisa Ada je prva od koje sam naučio o Srebrenici. Moja domovina je uništena, naučila me. Hiljade bošnjačkih žena i djevojčica su silovane i uništene, naučila me. Hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka su ubijeni, naučila me je o neprijatelju da liši života svakog bošnjačkog muslimana, kao što je toliko mnogo Židova pobijeno od neprijatelja s namjerom da života liši svakog Židova, jednako kao što je toliko Tucija stradalo od neprijateljske ruke.
10. jula 1995. godine mladi radioamater Nihad Nino Ćatić upozorava: “Srebrenica postaje masovna klaonica”. 14. marta 1943. Mordechai Anielewicz iz Varšavskog geta: “Ukoliko značajna pomoć ne stigne odmah, mi ćemo to smatrati ravnodušnošću prema sudbini Židova u Varšavi. 10. jula 1995. Nino Ćatić u svom posljednjem obraćanju: “Hoće li iko na svijetu doći i svjedočiti tragediji koja se dešava u Srebrenici, ljudi ovog grada nestaju”. 11. jula 1995. godine Nino Ćatić kreće ka Tuzli i nestaje. U Srebrenici, Pilici, Potočarima, svi smo mi pobijeni Bošnjaci. U Birkenau, Treblinki, Belsenu svi smo mi pobijeni Židovi. U Butareu, Kigaliju, Rimokatoličkoj crkvi svi smo ubijeni Tuciji. U Jasenovcu svi smo mi ubijeni Srbi, Jevreji, Romi. U Adani, Hadžimu, svi smo ubijeni Armeni: Mrtvi ne smiju postati statistika. Osam hiljada je apstraktno kao i šest miliona.

Sjećamo se svih muževa, očeva, braće, sinova odvedenih na klanje. Sjećamo se svih žena poniženih, obeščašćenih, okrutno silovanih od strane republičko srpskih ološa, bosanskih četnika. Sjećamo se silovatelja, egzekutora, koji su iznevjerili Hrista svaki put kada su prerezali vrat Bošnjaka, dječaka, svaki put kada su obeščastili Bošnjakinje, svaki put kada su šutnuli dijete.

Baš kao što ne može biti oprosta, ne može biti iskupljenja NIKADA za SS-ovce u Birkenau, ustaše u Jasenovcu, za Interahamve u Butareu, nema oprosta, nema iskupljenja za egzekutore u Srebrenici, u Pilici, za silovatelje u Foči. Nema izgovora. Niti jednoga, nikada. Za ubistva muškaraca i dječaka, za silovanje žena, za premlaćivanje nevinih.

Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti vama koji i danas branite ubice, pokušavate da racionalizirate klanje, pokušavate pronaći izgovore za silovanje. Za vas koji odbijate priznati, okajavate ubistva, silovanje…Vama koji veličate Mladića muralima u Banjaluci, Bosanskoj Gradišci, Kalinoviku i Beogradu. Vama čije riječi i danas ubijaju mrtve, opet i iznova. Vama, koji svojim lažima, negiranjem genocida postajete pomagači počiniocima nakon ubistava, silovanja, ratnih zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja, genocida.

Njih pamtim, njih ću zapamtiti. Njih se sjećamo, njih moramo zapamtiti. Pamtimo ih, pamtit ćemo ih, moramo ih zapamtiti. Da niko ne može, da niko ne smije NIKADA da su bili, da negira da su ubijeni, zaklani samo zbog toga ko su bili, samo zbog toga jer je njihov poslanik bio Muhammed, a ne Hrist. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze.

Sjećamo se Nure Mustafić, njenog muža Hasana, njenih sinova Mirsada, Alije i Fuada. Nura je vjerovala holandskom bataljonu, vjerovala da će Ujedinjene nacije poslati avione da ih zaštitite, ali su ih UN izdale. Bosanski srbočetnici zarobili su Aliju i Fuada, ubili Aliju i Mirsada. Nura je sahranila Hasana, Mirsada i Fuada, nikada nije izgubila nadu da bi se Alija neće vratiti.

Sjećamo se Vahide Ahmetović koja je gledala svog iznemoglog ovca, koji nije bio prijetnja nikome, kako ga odvode. Oboje su znali da se više neće vidjeti.
Kada Milorad Dodik kaže da nije bilo genocida, kaže Mevludinu Oriću da nije ostavljen da leži među mrtvima u Srebrenici. Govori Salihi Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima, da bosanski četnici nisu ubili Ramu i Nermina, da nije ostala udovica koja svaku noć liježe u suzama.

Kada Peter Handke kaže Bošnjacima da su izvršioci isti kao bosanski Srbi i bosanskim Srbima da su iste žrtve sa Bošnjacima, on izjednačava ubice sa ubijenim, on poriče Salihinu istinu da su njen sin i muž ubijeni jer su bili Bošnjaci. On poriče istinu Hasana Nuhanovića da su njegovi roditelji i brat ubijeni od strane republičkosrpskog ološa u genocidu. Oslobađa Mladića, Karadžića, oslobađa krivice bosanske četnike, republičkosrpske ološe krivice.

Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta za ranije nasilje nad bosanskim Srbima, ona opravdava ubistvo 14-godišnjeg Senada Beganovića, 15-godišnjeg Damira Sujića, 16-godišnjeg Azmira Osmanovića, 16-godišnjeg Salima Mustafića, opravdava ubistvo djece.

Svi su vidjeli oružje upereno u njih, svi su lili suze, svi su osjetili posljednju bol. Moramo sada zatvoriti oči, utopiti se u njihovim suzama, pokušati osjetiti šta su vidjeli, njihov strah, bol, njihovu čežnju za samo jednim zagrljajem…

Sijalo je sunce na svom nebu iznad ubistava, sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana, a mi ako ih zaboravimo, ako zaboravimo ijednog od njih, ako zaboravimo Srebrenicu, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze”, naveo je Rosensaft.